Autorka: Ana Dobrašinović

Što je arhitektura? Arhitektura nije zgrada, nije naselje, nije grad – arhitektura je ideja prostora. I mi možemo pustiti da propadnu sve naše kuće i svi naši gradovi, ako uspijemo sačuvati ideju. Ideju imanentne naše regionalne ili nacionalne arhitekture, ideju prostornog oblikovanja naše kulture, naše stvarnosti, našeg čovjeka.

Andrija Mutnjaković

Tokom svojih studija, u pionirskom poduhvatu postajanja prvom crnogorskom arhitekticom, Svetlana Radević je sasvim izvjesno čitala tek objavljeni tekst Bogdana Bogdanovića, budućeg mentora na diplomskom radu, u kome on opisuje najbolju arhitekturu našeg vremena, arhitekturu koju ne treba uklapati i sinhronizovati sa pejzažom – naprotiv, ona je sama tle, sama je pejzaž. Te 1958. godine vjerovatno ni ona nije mogla pretpostaviti da će to, poput proročanstva, zapravo biti zapisane misli prolaznika koji će, tek zakoračivši na Most Blaža Jovanovića, uputiti pogled ka drugoj obali – i onome što će deset godina kasnije postati njena prva i najuspješnija realizacija.

Projektom Hotel Podgorica ona neće ostvariti samo primarnu intenciju dobijanja novog simbola Titograda, već i više od toga: pola vijeka kasnije on opstaje kao baza njenog cjelokupnog rada, kritičkog vrednovanja njenog djela i odnosa prema nasljeđu, a ime Kana će postati jedan od najznačajnijih simbola crnogorske modernističke arhitekture.

U arhivi koju nam je ostavila rijetka su konkretna i nedvosmislena svjedočanstva o njenim profesionalnim i ideološkim svjetonazorima, kao i o arhitektonskim uzorima koji su uticali na njen razvoj, ali nesporno možemo potvrditi prisustvo značajnih jugoslovenskih i svjetskih arhitekata na njenom karijernom putu: Tupe Vukotića, Bogdana Bogdanovića, Luja Kana, Kiša Kurokave… I podrazumijeva se da je Kana primala razne uticaje, ali to nije bio spontan i intuitivan proces. Ona je vrlo svjesno i pragmatično nalazila put ka tim uticajima, u želji da se uzdigne iznad horizonta: edukacijom u SAD-u, praktičnim usavršavanjem u Japanu, u putovanjima u kojima je nalazila inspiraciju ili konkretne odgovore na mnoga projektantsko-tehnička pitanja. I ona se stalno kreće ka centru i samom izvoru svog trenutnog interesovanja, ne prihvatajući nikakvo zaostajanje. Tako u jednoj izjavi, sa dozom ponosa, naglašava da je tehnologija fasadnog omotača u jednom njenom projektu prvi put primijenjena u Belgiji tek par godina ranije, drugom prilikom ističe činjenicu da je armirano-betonski tip konstrukcije upotrijebljen na Cetinju već početkom 20. vijeka, itd. Sa sviješću o marginalnom statusu naše scene, isticanje vrhunskih dometa ove sredine uopšte, za nju se pokazuje kao veoma važno.

Možda je zato njen projektantski nerv uvijek napet, i sa očigledno jakom željom da bude aktuelna – Kana neprekidno čini iskorake. Dosljedna svom karakterističnom eksperimentisanju, Kana nekoliko puta testirani materijal, konstruktivnu logiku ili oblikovni element – rijetko kada opet upotrebljava. Zato često u njenom opusu pronalazimo sukcesivni razvoj srodnih ideja: u projektu Hotel Podgorica otkrivamo unapređenje nekih prostornih elemenata iz idejnog rješenja Noćnog bara u Petrovcu, a materijalizaciju hotela odmah zatim ispituje još jednom na Autobuskoj stanici. Slično tome, nerealizovani projekat Stambene zgrade za tržište T-GD vidimo kao mutaciju jednog izraza koji je već upotrijebila na Stambenoj zgradi u Petrovcu, a oblikovni postupak i kružne forme kojima rješava Spomen obilježje u Duvanskom kombinatu dovodi do zenita kod Spomeniku poginulim Lješnjanima u borbama za slobodu. I baš kao u situacionom planu ovog spomenika, Kana se uvijek okreće novim smjerovima: nakon što napravi jedan puni krug, ona traga za sljedećim. Tako u njenom radu prepoznajemo ulaske i izlaske iz raznih projektantskih preokupacija – nakon što je jedan repertoar oblika i materijala ispitan, ona kreće dalje ka novoj tehnologiji, temi i zadatku aktuelnog momenta.

Čini se da su se najblistaviji momenti njene karijere dogodili u vremenskim periodima oko dvije ključne godine: 1968. i 1980, i da sve što je projektovano ili realizovano između i nakon, nije ostavilo tako dubok i snažan trag kao ova dva ciklusa. Ali ove stvaralačke plime i oseke su privid i ne znače da je ona radila na mahove, a još manje u zanosu. Prolazni period ona koristi za internacionalna usavršavanja, edukaciju i praksu u Pensilvaniji i Tokiju, a uporedo učestvuje na konkursima i radi na naručenim projektima. Iz tog razdoblja najznačajnija su učešća na konkursima u Crnoj Gori: za Spomen dom u Kolašinu, Spomen dom u Šavniku, objekat Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, hotel u uvali Lučice, poslovno-stambeni kompleks na uglu Bul. Lenjina i Ul. Marksa i Engelsa, ali i učešća na više konkursa u Italiji. Takođe, za proučavanje njenog razvoja značajni su i nerealizovani projekti: Upravna zgrada fabrike Radoje Dakić, Motel Voštar, Zavod za suptropske kulture u Baru, njena porodična kuća u Rogamima, itd. Sveobuhvatna analiza kako izvedene arhitekture, tako i one koja pripada domenu arhitekture na papiru, daće nam potpuniju predstavu o procesu brušenja njenog arhitektonskog jezika, kao i razumijevanje za značajne stilske razlike koje postoje među nekim realizacijama.  

Kad ja postane – mi, a moje – naše, kaže Kana definišući svoje uvjerenje o arhitekturi kao humanističkoj disciplini, ali i potrebu prepuštanja budućeg razvoja realizovanog objekta svojim korisnicima – pojedincu, kolektivu, gradu.  Ipak, nju karakteriše i istinska brižnost prema svojim realizacijama i ogromna autorska pozornost s kojom je pratila izvođenje svih svojih projekata, ali ne samo rađanje, već i njihov život – periodično ih je obilazila, o čemu nam svjedoči njena foto-arhiva. Kana ne prepušta slučaju ni mogućnost da se oni razvijaju i množe bez njene kontrole. Danas, sa vremenske distance, priznavanje takvog autorskog autoriteta možemo objasniti ustrojstvom društvenog i strukovnog sistema u kome je radila. Tako 1976. godine u Filadelfiji ona piše Program za izgradnju depadansa Hotela Podgorica koji će, kako kaže, uspostaviti ravnotežu hotela i zgrade Direkcije PTT-a, uz smjernice u kontekstu arhitektonike i materijalizacije budućeg objekta. Zatim, 1998. godine radi projekte aneksa i rekonstrukcije enterijera Autobuske stanice, koji su realizovani samo u dijelu izgradnje aneksa tj. dvije staklene piramide uz istočnu fasadu stanice, ali ne i projekta enterijera koji predviđa istovjetnu staklenu piramidu a koja bi vizuelno probijala sam krov objekta.

Važno je napomenuti da su neki projekti još u fazi izrade prolazili kroz značajne izmjene, kao u primjeru Motela Mojkovac i Hotela Zlatibor, što tumačimo kao posvećenost namjeri da se svaki koncept unaprijedi tako da više znači sredini u kojoj će se objekat nalaziti. Upravo svjesna činjenice da je hotel na Trgu Partizana u Titovom Užicu najobimniji projekat za čiju je izradu angažovana do tada, a pokazaće se i nakon tog trenutka, Kana ovom poslu pristupa sa pažnjom i preciznošću koja se tako snažno ne uočava ni u jednom drugom projektu. Prvenstveno u smislu projektantske ambicije i autorske istrajnosti, rješenje ovog hotela se izdvaja u cjelokupnom njenom stvaralaštvu. Cijeli projekat Hotela „Zlatibor“ u svim fazama – od ranih izmjena idejnog rješenja, detaljnih crteža enterijera, svih djelova glavnog projekta pa sve do izvođačkih razrada i skica – obiluje promišljenošću i elanom.

Kada analiziramo samu njenu pojavu na našoj sceni, uviđamo značajnu dozu introspekcije, prije negoli izražene društvene komunikativnosti, i upravo nas taj nesklad između slave i distanciranosti uskraćuje za mogućnost potpunog tumačenja njenog odnosa prema projektovanju. U svojoj dugoj karijeri, Kana je za sobom ostavila mali broj intervjua i još manje tekstova, osvrta i kritika, a kao najznačajniji autorski iskaz ostaje televizijska emisija Život jedini čovjeka tokom koje ona više puta ponavlja istu misao, poput ličnog manifesta: Arhitektura je etički čin.

Ipak, činom volje da bude tiha i suzdržana prema bavljenju kritičko-teorijskom dimenzijom arhitekture, uporedo sa projektantskom produkcijom, a za razliku od uzora i prijatelja Bogdana Bogdanovića i Ranka Radovića, Kana nam je otežala sveobuhvatno proučavanje njenog stvaralačkog postupka. Taj nedostatak namjere da nam se dodatno obraća izgovorenom ili napisanom riječju može se objasniti i nedogmatičnošću same njene prakse, jer je izražavanje crtežom nesumnjivo bio njen osnovni i jedini jezik za samopropitivanje, polemiku i iskazivanje stava. Ovom izložbom se osvjetljava dio tog opusa, ali se i stvara podloga za otvaranje novih tema, i za diskusiju o njenom projektantskom senzibilitetu.

Kana se, zapravo, opet nalazi između centra i periferije, i ispočetka prolazi već jednom utabani put: opet je dio internacionalnog arhitektonskog diskursa nakon predstavljanja u MOMA-i i na Venecijanskom bijenalu arhitekture. Ono čemu je i za života bila dosljedna je to vraćanje na periferiju. Time je ona kontinuirano iskazivala želju da u Crnoj Gori, sredini za koju je životom i radom bila vezana, bude istinski prihvaćena i valorizovana. Ona jeste bila cijenjena od strane javnosti i struke, i tokom života je odlikovana najvećim opštinskim, republičkim i saveznim nagradama. Zato ne treba doživljavati ove i buduće poduhvate kao vraćanje duga arhitekti, već upravo arhitekturi koja je, kao što Kana sama kaže, od njene postala naša – i kojoj jesmo ostali dužni.

Konačno, nije posrijedi nužnost samo za revalorizacijom arhitekture Svetlane Kane Radević jer mnogi, jednako vrijedni dometi modernističke arhitekture u Crnoj Gori takođe lebde u zoni ravnodušnog nemara, i nad njima neprestano visi oštrica devastacije, pa čak i potpunog rušenja. Time je briga o Kaninom stvaralaštvu još delikatniji zadatak, jer to može postati nova paradigma i za vrednovanje arhitekture njenih savremenika. Cilj mora biti težnja ka kritičkom odnosu, naučnim argumentacijama i uspostavljanju hijerarhije vrijednosti – koji su to uspješni prostorni, umjetnički i društveni principi ostvareni u arhitektonskim zamislima crnogorskih modernističkih arhitekata. I tek tada ćemo, nepristrasno i solidarno, uspjeti da sačuvamo ideju.